Najviše zasluga za razvoj spoznaja o bjesnoći ima Louis Pasteur koji je dokazao da se radi o bolesti centralnog nervnog sistema i koji je ujedno izgradio osnove za aktivnu imunizaciju protiv te bolesti.
Dijagnoza bjesnoće kod čovjeka nema velike praktične važnosti jer je bolest neizlječiva. No dijagnostika ima mnogo veće značenje kod životinja koje su čovjeku nanijele ozljedu, jer u slučajevima pozitivnog nalaza, moramo provesti zaštitno cijepljenje ljudi. Postoji pravilo da ako životinja ne pokazuje znakove bjesnoće i ne ugiba unutar 10 dana od dana ugriza čovjeka, onda nije bijesna. Zbog toga govorimo o desetodnevnom veterinarskom nadzoru životinja.
Smjernice za provođenje cijepljenja su slijedeće: cijepiti treba svaku osobu ugriženu od bijesne životinje, životinje sumnjive na bjesnoću, životinje koja je nakon ugriza pobjegla tj. nepoznatog je vlasnika te osobu ugriženu od divlje životinje (npr. lisica, vuk, štakor itd.). Kod domaćih životinja smo uvijek oprezni kod mačaka koje iznenada i bez povoda ugrizu ljude jer one ne podliježu zakonskoj obvezi cijepljenja protiv bjesnoće, a vrlo lako mogu biti u kontaktu sa bijesnom životinjom, npr. u polju ili šumi. Isto tako trebaju se cijepiti i osobe s ogrebotinama i ranama na koži za koje postoji sumnja da su došle u dodir sa slinom životinje sumnjive na bjesnoću. U slučajevima ozbiljne sumnje na mogući prijenos infekcije na čovjeka, osim aktivne imunizacije cjepivom, provodi se i pasivna zaštita specifičnim rabičnim imunoglobulinom. Preekspozicijsko cijepljenje indicirano je u svih osoba profesionalno ili na drugi način izloženih riziku od infekta kao što su veterinari, lovočuvari, lovci, šumski radnici te djelatnici veterinarskih laboratorija koji rade na poslovima dijagnostike bjesnoće.
Nakon što se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća prvo u Švicarskoj, a do danas i u većini europskih zemalja uvela oralna vakcinacija lisica kao pokušaj kontrole bjesnoće u glavnom rezervoaru lisici, na istu se odlučila i naša država. Imunizacija se od 2010. godine u našoj zemlji provodi bacanjem mamaca iz zrakoplova i zahvaljujući njoj je 2014. godine u Hrvatskoj bila samo jedna lisica pozitivna na virus bjesnoće, a 2015. i 2016. više niti jedna domaća ni divlja životinja. Naravno da trajni uspjeh te akcije ovisi da li se ona provodi istovremeno i u nama susjednim zemljama.
Inače, dijagnostika bjesnoće u životinja se obavlja u Veterinarskim zavodima, a veterinarski nadzor životinja koje su nanijele ozljedu obavljaju terenske veterinarske ambulante ujedno provodeći samo cijepljenje životinja. Odluku o vakcinaciji ljudi donose epidemiolozi u antirabičnim stanicama.
